Update posta Prava magija

Postu "Prava magija!" su dodate moje fotografije.

Pagerank 2!!!

26.06.2009.

Posle nepuna 3 meseca postojanja, ovaj blog je dostigao PageRank2!

Hvala svima koji čitaju merkatova putovanja :o)


Jedan od simbola Rima



Originally uploaded by vgm8383


Koloseum i dan-danas predstavlja simbol Rimskog carstva, nedvosmisleno prikazujući svu njegovu veličinu i moć. Niko ko dođe u Rim neće propustiti da vidi Koloseum, to arhitektonski čudo, izgrađeno u 1. veku n.e, toliko veliko da je moglo primi 50.000 gledalaca. Osnova amfiteatra je ovalna, 189 m dugačka i 156 m široka, prečnika 545 m. 48 metara visok spoljašnji zid je izdeljen na 4 nivoa (prizemlje i 3 sprata), pri čemu jesvaki nivo ukrašen arkadama i reljefnim polu-stubovima u dorskom, jonskom i korintskom stilu, dok je poslednji sprat ukrašen manjim otvorima i korintskim pilastrima. Bez obzira na veličinu i broj posetilaca, u slučaju požara, Koloseum je mogao biti ispražnjen za 10 minuta, što je impresivno i za današnje uslove. Podzemna mreža ćelija, hodnika, rampi i liftova, zvana hipogenum, služila je za smeštaj robova i životinja. Posle svih ovih podataka ne čudi što je 2007. godine svrstan među novih 7 svetskih čuda. Za razliku od mnogih amfiteatara koji su građeni na obodima gradova, Koloseum je izgrađen u centru grada, kako bi i bukvalno i simbolički predstavljao srce Rima. Njegovo originalno ime je bilo Amfiteatrum Flavijum (Amphitheatrum Flavium), a ime Koloseum je dobio mnogo kasnije.

Pronaći Koloseum zaista nije problem, čak mi se čini da nekako, kuda god krenete nekim prevoznim sredstvom, kad-tad prođete pored njega. Bukvalno kao u američkim filmovima koji se dešavaju u raznim svetskim metropolama - kada se radnja odvija u Parizu, glavni akter će proći pored Ajfelovog tornja bar dva puta na svakih pola sata, pa isto važi i za Rim i Koloseum, s tim što je ovo drugo zaista moguće. I sama veličina Koloseuma, koji se uz to i nalazi na otvorenom prostoru, nezaklonjen drugim građevinama, upada u oči, pa je prosto nemoguće promašiti ga. A sada sledi nešto sa čime se verovatno mnogi neće složiti, a neki će možda smatrati i huljenjem:

Meni se Koloseum uopšte ne sviđa.

Nije da sam očekivala previše, pa sam se razočarala - ima malo i toga, ali to nije glavni razlog. Ne žalim što sam otišla da ga vidim, ne mislim da je to bilo skroz izgubljeno vreme, jer je to nešto što treba videti - druga je stvar što ja ne znam ni jedan jedini razlog ZAŠTO treba videti Koloseum. Valjda da se uverimo da je to stvarno onako veliko i impresivno kao što podaci kažu...


Colosseum by wili hybrid @flickr

Već mi je i sama spoljašnjost delovala nekako nezanimljivo, ali ako se uzme u obzir da je to pandan današnjim stadionima, onda se može reći da je urađen poprilično lepo i sa mnogo detalja (mada, ni ta tvrdnja mi više i nije tako ubedljiva od kada je napravljen stadion Ptičije gnezdo u Pekingu). A unutrašnjost je tek nezanimljiva! Ja razumem da je zub vremena, potpomognut zemljotresima, učinio svoje, ali unutrašnjost je zaista gola i siromašna. Nije baš ni najjasnije kako su izgledale te tribine, jer se svugde nalaze nakakvi zidovi (valjda je to neka potpora za drvenu konstrukciju tribina, šta li) osim par redova golih kamenih stepenika, a na mestu gde je bio drveni pod arene sada zjapi velika rupa u kojoj se naziru neki zidovi nekih prostorija. Kretanje po unutrašnjosti Koloseuma je prilično ograničeno, uglavnom iz bezbednosnih razloga, i ne ostavlja puno prostora za razgledanje. Ne postoje čak ni pokušaji da se nekako, putem slika, maketa, ili nekih drugih informacija posetiocima dočara nekadašnji izgled Koloseuma. Sve u svemu, ceo taj prizor zahteva isuviše mašte da bi se zamislilo kako je sve to izgledalo - nije da mi mašta nedostaje, ali mesto ne pruže nikakvu inspiraciju. I sada sam došla do glavnog razloga zašto mi se Koloseum nije svideo - bez obzira na veličinu, značaj i arhitekturu, ovo istorijsko mesto nema nikakvu atmosferu. Ne postoji "ono nešto" što se može osetiti među zidinama tvrđava, ni ona energija koju odaju neki drevni hramovi, ni mistika nekih starih građevina, ni uzvišenost nekih svetih mesta... Ništa! A možda je tako i bolje, s obzirom da je Koloseum služio za gladijatorske borbe i krvave spektakle, kao što su egzekucije, lov i slične gadosti i perverzije, koje su za rezultat imale smrt, smrt i samo smrt, što je izgleda bio jedini način da se zadovolji tadašnji devijantni ukus stanovnika Rima. Procenjeno je da je oko 500.000 ljudi i 2.000.000 divljih životinja ubijeno u raznoraznim "igrama" i spektaklima u Koloseumu - ne smem ni da zamislim jezu koju bi uzrokovala atmosfera proistekla iz svog tog nasilja! Ja ne volim takva mesta, zato i nisam uopšte otišla da posetim Alkatraz, kada sam bila u San Francisku.

Na mene Koloseum nije ostavio neki poseban utisak. Za mene je to bilo mesto koje sam posetila jednom i na koje nemam više želju da odem ponovo. Iako sve činjenice govore protiv onoga što ja osećam prema ovom mestu, ipak jedna stvar govori meni u prilog: ako pažljivije pogledate, shvatićete da tamo i nema bog-zna-šta da se slika. Pogledajte samo slike koje možete naći na internetu - sve su iste.

Ipak, nisam protiv posete Koloseumu, samo ne mogu da smislim ni jedan iskreno ubedljiv razlog za.

Pitam se odakle im četiri zvezdice...

Restoran Peking, Beograd


Restoran Peking je prvi i najstariji kineski restoran u Beogradu. Kada sam gledala web site ovog restorana, iznenadila sam se kada sam videla da ima 4 zvezdice. Otkad pamtim ovaj restoran (a sećam ga se otkad je otvoren), hrana nije bila baš dobra, čak ni kada je bio jedini kineski restoran u gradu, a kamo li otkad su se pootvarali drugi kineski restorani u Beogradu, koji su ga potukli i kavlitetom, i ukusom, i cenama. Dobro, mislila sam da su se možda stvari promenile na bolje za poslednjih 15 godina - na kraju krajeva, nisam tamo bila od 1995. godine. Međutim, pogrešila sam...


Pre nekoliko dana sam bila pozvana na ručak povodom ispraćaja jedne dame koja je odlazila iz Srbije. Jedva sam čekala da vidim promene i novitete u restoranu Peking, jer su me sve one silne nagrade i kategorizacija od 4 zvezdice navele da pomislim da su se stvari bitno popravile od moje prethodne posete, pogotovo u današnje vreme, kada Beograd ima toliko mnogo kvalitetnih kineskih restorana sa umerenim cenama, pored toga i restorane koji nude ostalu azijsku kuhinju.


Prvi utisak? E TO je bio utisak! Bolje rečeno, šok. Iako je restoran Peking gotovo na uglu sa Knez Mihailovom, našom najlepšom i najuređenijom ulicom, ulaz je izgledao kao da pripada nekom davno napuštenom restoranu. Na trenutak sam pomislila da je to možda ulaz za isporuku namirnica u kuhinju, i da postoji neki drugi ulaz za goste - ali nije bilo drugog ulaza.


I unutrašnjost restorana je bila podjednako razočaravajuća. Nije baš da je ružno, ali kompletan nameštaj, dekoracija i rasveta godinama nisu menjani (a kod lustera moram da dodam i da nisu očišćeni) - a čak se usuđujem da kažem da mislim da je sve isto kao što je bilo otkad je restoran otvoren, što je bilo krajem sedamdesetih, ili početkom osamdesetih. To je stvarno velika šteta, jer se vidi da je nameštaj veoma kvalitetan, ali jako izanđao, i da bi mu manja intervencija, zapravo samo prelakiravanje i menjanje tapacirunga pomoglo da sine starim sjajem. U restoranu ima i više sjajnih primeraka vaza i porcelanskih statua, ali su sve pogurane po nekim mračnim ćoškovima, gde samo skupljaju prašinu (u velikim količinama). U sali na prvom spratu, ono što najviše upada u oči, su zapravo odvratno prljavi i ružni plastični buketi na svim stolovima. Ne samo da su potpuno suvišni, nego mogu i da vam upropaste apetit, ako ih gledate dok jedete. Morali smo da zamolimo konobara da ga skloni sa našeg stola, jer su ti prljavi listovi upadali u hranu.


A hrana... šta mogu da kažem? Nije loša, ali nije ni ništa posebno, iako trenutno imaju nekog čuvenog gostujućeg šefa kuhinje iz Kine. Pirinač je bio stvarno užasan! Bio je potpuno neprihvatljiv, a moram da naglasim da sam ja tu bila u društvu ljudi koji su iz Azije, što znači da svakodnevno jedu pirinač, tako da ako mislite da ja i nisam neki autoritet za pirinač, onda bar oni sigurno znaju šta valja a šta ne. Kada je šef kuhinje lično došao da nas pita kako nam se svidela hrana, bilo nas je sramota da mu kažemo za pirinač. Kako je uopšte moguće da on ne zna koliko je pirinač loš? Povrh svega, pirinač je tako rastresit, da ga je nemoguće jesti štapićima. U poređenju sa drugim kineskim restoranima u Beogradu, porcije su premale, a cene previsoke.


Osoblje je ljubazno i pristojno, ali ih je ponekad teško naći - ako odu, nemojte ni pokušavati da ih nađete, jedino što možete da uradite je da ih sačekate da se vrate.


Ne preporučujem ovaj restoran nikome, čvrsto stojim iza svog stava da bi morale da se naprave krupne promene u ovom restoranu, kako bi postao konkurentan i prijatan.


Slika nema, jer nisam želela ništa da slikam.