Pagerank 1

Iako ne ostavljate komentare, shvatila sam da moj rad na ovom blogu ipak nije neprimećen - upravo je moj blog dostigao PageRank 1!!!

Hvala svima koji čitaju merkatova putovanja!

Obećavam da ću redovno postavljati nove postove.

Bolje od 4 zvezdice

Hotel Hammamet Beach
Hamamet, Tunis

Boravak u hotelu Hammamet Beach je moj najlepši boravak u Tunisu, baš zahvaljujući samom hotelu. To je bio moj drugi boravak u Tunisu i poučena iskustvom od prethodne godine, ali i onim što sam čula od drugih koji su letovali u Tunisu, tražila sam hotel od četiri zvezdice. Međutim, prijateljica koja je u to vreme imala svoju turističku agenciju, preporučila mi je hotel Nozha Beach sa tri zvezdice, uveravajući me da je hotel proveren i da je zaista dobar. Pristali smo nakon kraćeg ubeđivanja i uplatili aranžman za kraj avgusta.


Put je prošao prijatno (JAT začudo nije kasnio) i na aerodrom smo stigli u predviđeno vreme, gde nas je sve čekala vodič iz Srbije koja je radila za lokalnu agenciju. Ukrcali smo se u autobus nakon prebrojavanja i deklarisanja ko pripada kojoj agenciji. Putnici su razvoženi po svojim hotelima, a onda je autobus ušao kroz kapiju hotela Hammamet Beach i vodič nam je rekla da se spremimo, jer je to naš hotel. Mi smo se tog momenta sledili, jer smo shvatili da smo, umesto u predviđeni, stavljeni u neki drugi hotel sa tri zvezdice. Vodič nam je samo kratko saopštila da je došlo do promene u poslednjem trenutku. Sada moram da napravim malu digresiju i objasnim u čemu je problem sa hotelima u Tunisu: hoteli sa 4 zvezdice su sigurno dobri i ne možete nikako pogrešiti ako izaberete neki takav - vrlo su luksuzni, sobe su lepe, hrana je raznovrsna i imate sve što vam treba. Sa druge strane, hoteli sa tri zvezdice su prava lutrija - očigledno da tu već postoji neka pometnja u standardizaciji hotela - jer nikada ne znate da li ćete upasti u lep i pristojan hotel, ili ćete provesti svoj odmor u nekoj ruini. Zbog toga smo mi krenuli da paničimo istog momenta i da spopadamo vodiča tražeći objašnjenje za ovo nenajavljeno premeštanje, sve dok nam ona nije rekla da smo, zapravo imali sreće i da je ovo čak i bolji hotel, ali ako ne budemo zadovoljni da će videti da nas nekako ipak prebaci u prvobitno planirani hotel. Kada smo stigli na recepciju, rekla nam je vrlo tiho da onaj drugi hotel, zbog svoje arhitekture izgleda "pomalo socijalno", u šta smo se i mi kasnije uverili kada smo iz radoznalosti prošetali do njega.


Recepcija je bila simpatična, lepo uređena i poprilično svetla, ali smo mi i dalje sa zebnjom iščekivali da vidimo sobu. Ljubazni portir nam je poneo stvari do naše sobe i kada smo stigli tamo ja sam prvo uletela da vidim kupatilo - ono što stvarno ne mogu da podnesem je zapušteno i staro kupatilo po hotelima. To mi se toliko gadi, da je u stanju da mi upropasti ceo odmor. Srećom, kupatilo je bilo u redu čak je imalo i slatke pločice. Čula sam kako muž i ćerka radosno komentarišu sobu i kada sam ušla u sobu videla sam preslatku sobu ukrašenu čuvenim nabulskim pločicama, koje su čak bile i po krevetu. Dečji krevetac je bio sav u pločicama i izgledao kao mali krevet iz 1001 noći. I bračni i dečji krevet su bili veoma udobni. Naša soba je gledala na unutrašnjost dvorišta i druge sobe, koje su formirale pravougaonik, pa pogled nije bio neki, ali to nama ionako nije bilo važno, jer nam je soba služila samo za spavanje, tako da nismo imali potrebu da doplaćujemo za "pogled na more". Čak smo i zbog toga mogli da držimo noću otvorena vrata od terase, jer ne volimo da uključujemo klima-uređaj u prostoriji u kojoj spavamo. Jedini problem koji smo zbog toga imali je jedna dosadna i potpuno zbunjena mačka koja nam je stalno ulazila u sobu i nikako nismo mogli da je se otarasimo, iako u sobi nismo imali nikakvu hranu, pošto nema frižidera. Tek posle nekoliko dana sam shvatila u čemu smo grešili - potpuno smo smetnuli s uma da smo u Tunisu i da shodno tome i mačka "govori" arapski, a ne srpski: naše "šic" neodoljivo podseća na zvuk koji oni prave kada dozivaju mačku! :o)


Veoma ljubazne i vesele sobarice su čistile sobu svaki dan i čak su nam stalno menjale peškire (za peškire mi nikako nije jasno zašto). Naše pidžame su aranžirale u najrazličitijim oblicima, što je bilo veoma simpatično, čak su i ćerkinog medu za spavanje uspele da uklope u njen "pidžama-aranžman". Zidovi sobe su dovoljno debeli da ne čujete svaki šušanj iz susednih soba, ali ako neko krene da urla i bije ženu, kao što je uradio jedan gost, koji je bio nekoliko soba od nas - e, onda se ori ceo hotel! Suvišno je spomenuti da je dotični bio "zamoljen" da već sutradan napusti hotel.


Hotel Hammamet Beach je star hotel, koji je izgrađen kao hotel od 4 zvezdice, ali vlasnicima hotela u Tunisu se više isplati da sagrade novi hotel, nego da renoviraju stari - u stvari, tako i nastaju hoteli od 3 zvezdice, jer se tamo sve pravi po visokim standardima. Ovo je jedan od retkih hotela koji se svake godine po malo renovira, tako da je u veoma dobrom stanju. Verovatno je jedan od razloga zbog koga vlasnik posebno voli ovaj hotel i taj što ovaj hotel ima zaista impresivan park. Naime, vlasnik hotela je prvo dao da se projektuje park i da se posade palme, pa je tek onda započeto sa gradnjom hotela, tako da hotel ima fantastično i bujno zelenilo, a nama je bio omiljeni "tunel od palmi" kroz koji smo svaki dan prolazili.


Ono što je zanimljivo je da pored teniskih terena, otvorene diskoteke i mini-golfa, hotel ima i svoju ergelu, tako da se možete relaksirati i jahanjem. Ima i dva bazena, zatvoreni i otvoreni, a pored otvorenog bazena se nalazi bar, štand sa palačinkama i bina za predstave. Malo dalje od bazena je i terasa sa dnevnim restoranom, koji ima predivan pogled na more. Hotel ima i tzv. maorski kafe, teretanu, saunu i salon za masažu, ali mi te usluge nismo koristili. Plaža koja pripada hotelu je prilično čista i ima velike suncobrane, a dovoljno je velika za sve goste hotela, mada morate poraniti ako želite da uhvatite neko bolje mesto. Dobra stvar je što svoje stvari, peškire i slično, možete slobodno ostaviti na plaži i tako sačuvati svoje mesto i za kasnije, posle ručka, jer tamo ne kradu takve stvari, a i više puta dnevno plažom prolazi policajac na konju, tako da je bezbednost na veoma visokom nivou (a najbolje je što policajac uvek hoće da stane ako želite da pomazite konja). Ležaljke na plaži se naplaćuju i, naravno, duplo su jeftinije nego u hotelima sa 4 zvezdice. Vrlo je čudno što ma koliko kopali po pesku, ne možete naći ni jednu jedinu školjku - kažu da je pesak na plažama donet iz Sahare...


Osoblje hotela je sjajno. Iako rade po ceo dan, bez slobodnog dana (za 15 dana, koliko smo tamo proveli, stalno su radili isti ljudi), svi su ljubazni, uslužni i mahom nasmejani. Animatori praktično nemaju radno vreme, jer od ujutru tokom celog animiraju goste raznim organizovanim sportskim aktivnostima, od aerobika, preko raznih "takmičenja", do igranja beach volleyball-a, a uveče je udarni termin za animaciju, kada priređuju poseban program, i na kraju odvode goste u diskoteku do sitnih sati. I pored svega toga oni uspevaju da budu nasmejani i veseli i da zapamte gostima imena, ili da im bar daju neki simpatičan nadimak, pošto ne mogu da izgovore baš sve (naročito naša imena, hahaha). Večernja animacija započinje programom za decu, koji je sjajan i toliko ih izmori da posle spavaju kao bebe :o) a nastavlja se programom za odrasle, koji uključuje neku vrstu predstave, ali je uglavnom vrlo interaktivna, pa su gosti najčešće uključeni u sve što se dešava na bini.


Kuvar koji je preko dana pravio palačinke pored bazena toliko je voleo decu, da je roditeljima pravio probleme sa prepunjenim palačinkama, jer je namigivao deci i smeškajući se sipao čokoladu, orahe, sirupe i ostale stvarčice, dokle god su deca klimala glavom, bez obzira koliko su roditelji vikali "ne" i "stani". Naravno, punjenje iz tih palačinki je završavalo svugde po terasi i oko bazena, ali nekako je uvek bilo dovoljno brzo očišćeno da ne smeta.




Zaprepašćujuće je koliko su svi vredni i ljubazni s obzirom na to koliko rade, ali prosto tako moraju, jer sezona traje 6 meseci, i većina njih samo tada ima posao. Koliko oni naporno rade najbolje ilustruje primer konobara iz pansionskog restorana, koji je bio toliko umoran, da smo jedan dan mislili da će se srušiti, jer smo ga videli da je bukvalno zaspao na nogama, ali je i pored toga nekako uspevao da se brzinom svetlosti stvori pored nas sa čistom viljuškom, kada bi naša ćerka oborila svoju (pre nego što mi uspemo da podinemo onu što je pala). Mi smo imali uplaćen polu-pansion, tako da smo ručali u restoranu na terasi hotel, jedinom koji je, osim ovog pansionskog, postojao u hotelu, ali pretpostavljamo da je bilo dosta gostiju koji su imali i pun pansion, pa je naš konobar sigurno bio tu i u vreme ručka.


Jedinu neprijatnost koju smo imali, a koju ipak moram da pomenem, je bila od strane konobara u restoranu na terasi. Naime, mi smo svakog dana sedeli u sektoru konobara koji nam je bio simpatičan, ali tog dana u tom delu nije bilo mesta, pa smo seli u drugi. Pošto nas je taj drugi konobar uporno ignorisao neko duže vreme, ja sam ga pozvala. Poučena iskustvom od prethodnog letovanja u Tunisu (kada sam shvatila da oni uopšte ne znaju engleski), ponela sam mali rečnik fraza za turiste na francuskom, jer je moj francuski odavno "zarđao", pa mi je bila potrebna dodatna pomoć (moj suprug ga ne govori). Pogledala sam u priručnik i pronašla samo jedan izraz za konobara - "garcon". Kada sam izgovorila tu reč, konobar koji nas je do tada tretirao kao da smo nevidljivi je pritrčao urlajući iz sveg glasa na arapskom i stao je kod našeg stola nastavljajući toliko da se dere, da nam se dete isprepadalo. Ne znam šta nam je sve rekao, ali kada neko viče na arapskom, to zvuči kao da vas najstrašnije psuje. Situacija je bila još neprijatnija, jer su svi gosti u restoranu prestali da jedu i gledali u nas. Nama nije preostalo ništa drugo, nego da mu uzvratimo istom merom na srpskom i da se pokupimo, i onako poniženi, sa sve gladnim detetom, odemo pravo na recepciju. Tamo smo, besni zbog takvog bezobrazluka, zahtevali da razgovaramo sa menadžerom i da se žalimo zbog incidenta. Izbezumljena recepcionerka, koja je bila šokirana onim što se desilo, odmah je pozvala menadžera na mobilni, koji se stvorio u hotelu u roku od nekih 40-ak minuta (iako je imao slobodan dan). Ono što je nama bilo najčudnije je da se glas o tome proširio među osobljem hotela takvom brzinom da nas je posle desetak minuta pozvao barmen iz bara u holu hotela (gde, uzgred budi rečeno, nikada nismo sedeli, jer je unutra, a ne na terasi) i častio voćnim koktelima koji su bili ukrašeni kao za Del Boja, uz napomenu da "ako nas je ikada nečim uvredio, moli da mu oprostimo" - a mi smo ga tada prvi put videli. Tu su se pojavili i još neki likovi iz hotela koji su nam se odjednom smeškali u prolazu (a mi pojma nismo imali ko su oni), i to je tako trajalo sve dok nije došao menadžer. Menadžer je bio izuzetno ljubazan prema nama, izvinjavao se hiljadu puta, i toliko je bio odlučan u nameri da kazni nevaspitanog konobara, da smo na kraju morali da ga molimo da ga ne otpusti, nego samo da mu skrene pažnju da je takvo ponašanje nedopustivo i da bi trebalo da nam se izvini. Kada smo završili razgovor sa menadžerom, negde na pola puta ka plaži, presreo nas je prestravljeni animator, koji nas je tražio da nam se izvini u ime onog konobara, i da objasni "nesporazum", a u stvari da moli da ne tražimo da mu daju otkaz. A "nesporazum" je ispao zato što Tunižani smatraju francuski izraz "garcon" uvredljivim, jer su ih nekada, za vreme kolonizacije, Francuzi tako omalovažavali (isto kao što su za vreme ropstva u Americi tamnopute robove oslovljavali sa "boy"). Naravno, mi to nismo mogli da znamo, jer se taj izraz, koji zaista znači "dečko/dečak", na francuskom koristi i za konobara. Sutradan smo sa zebnjom otišli u restoran na terasi (pošto nismo imali izbora), a ta zebnja se vrlo brzo pokazala kao opravdana. Pažljivo smo seli u sektor kod "našeg" konobara, koji je, čim nas je video, istrčao sa nekom fenomenalnom salatom sa maslinama i ko-zna-čime još, i počeo da nam se zahvaljuje što smo njegovog kolegu poštedeli otkaza. Izvinio nam se zbog njegovog ponašanja, napominjići da se to neće ponoviti i onda pitao da li dozvoljavamo i da nam se on lično izvini, jer bi mu to mnogo značilo. Majko mila! Da smo mogli da pretpostavimo šta će se desiti, rekli bismo da ne želimo ni da nam se približava, a kamo li da nam se izvinjava - na žalost, nismo mogli ništa slično ni da sanjamo, pa smo rekli da je to u redu. Čim mu je naš konobar dao znak, ovaj je krenuo sa vrata restorana ka nama i negde na pola puta (do nas je bilo nekih 10-ak metara) bacio se na kolena i tako nastavio do nas, udarajući se po glavi i čupajući kosu, a sve to uz ispuštanje nekih čudnih zvukova. Mi smo bili užasnuti i nismo znali šta da radimo (naravo OPET je ceo restoran buljio u nas!), moj muž je pokušavao da ga podigne, da prestane da nas još više blamira, a vrhunac je bio kad je ovaj pokušao da mom mužu poljubi stopala! E, tad sam već i ja priskočila da ga dižem, pa je i ovaj naš konobar shvatio da je to prevršilo svaki meru i sklonio ga od nas. Preseo nam je i taj ručak, ali se barem takvo nešto više nije ponovilo.



Kada su u pitanju hrana i piće, razlika između hotela sa 4 zvezdice i ovog hotela je u tome što umesto dve supe, za večeru imate samo jednu, a umesto 15 jela, možete da birate između "samo" 10 različitih jela. Isto je bilo i za doručak: pored obilja svežeg voća, kafe, čaja, voćnih jogurta sa nekoliko različitih ukusa, jaja na više načina, jedina razlika je bila što je bio nešto manji (ali i dalje dovoljan) izbor suvomesnatih proizvoda, a umesto 5 vrsta cerealija (žitarica) bile su tri itd. Zapravo, raznovrsne i ukusne hrane je bilo na pretek, tako da odrasli ljudi komotno mogu da doručkuju malo kasnije i večeraju malo ranije, bez ikakve potrebe za ručkom. Svako veče je bio drugi izbor od tri nacionalna tunižanska jela koja su kuvari spremali na licu mesta, što je bilo veoma atraktivno, ali je i uzrokovalo duge redove svih koji su želeli da ih probaju, dok je švedski sto nudio raznovrsnu evropsku (mahom francusku) kuhinju koja je obuhvatala sve vrste mesa i ribu, francusko pecivo, variva i obilje maslina. Jedino čega nedostaje u Tunižanskim hotelima je sveže povrće - jedino sveže povrće koje sam ja videla u tri hotela, ne računajući neku jadnu salatu, koja je služila isključivo za dekoraciju, bio je paradajz, koji naša ćerka mrzi. Zapravo, ona ga toliko mrzi da smo svako veče morali bukvalno da je moljakamo toliko puta, da je na kraju prišao konobar koji je stalno bio u našem sektoru i rekao joj: "Eat PARADAJZ, it's good for you!" Mi smo umrli od smeha, a našu ćerku je toliko postidelo što je čak i on naučio da kaže paradajz na srpskom, da je počela malo manje da se nećka.


Hotel je smešten između Hamameta i Nabula, tačno na pola puta, tako da je do oba grada udaljenost podjednaka i, što je najvažnije, veoma su blizu. Taksi je vrlo jeftin, čak i za naše shvatanje, tako da se isplati. Ako neko želi malo "avanture", može da proba da putuje vozom (mi nismo želeli zbog deteta), čije je stajalište tačno preko puta hotela (između je ulica). Osoblje hotela, zapravo ceo sistem poslovanja tunižanskih hotela je takav, čini sve da što više vremena provedete u kompleksu hotela. U hotelu je sve skuplje nego u restoranima i kafićima u gradu, ali je u hotelu od 4 zvezdice sve dva puta skuplje nego u hotelu od 3. Od atrakcija treba videti Medinu u Hamametu, i pijačni dan u Nabulu.


Dobro je znati da deca do 12 godina dobijaju besplatan boravak u hotelu i imaju svoj krevet i hranu, ukoliko su u pratnji dve odrasle osobe. Postoji i mini-klub koji je namenjen zabavljanju dece pod nadzorom, ali to nije klasično čuvanje dece. Na žalost, ako dete ne priča neki od svetskih jezika, teško će se uklopiti. Hotel ima i svoj parkić sa toboganom, klackalicama i ljuljaškama, koji je okružen rastinjem, tako da ima i dosta hlada.


(Ovo je moj autorski tekst, prenesen sa web portala trivago)

Prava magija!


Photo by DisneyKrayzie @flickr

Odrasla sam na Diznijevim filmovima i, čak i sada, uvek su mi podjednako zabavni. Zato kada mi se pružila prilika da posetim prvi i originalni Diznilend na svetu, nisam smela da je propustim ni po koju cenu. To je bilo davne 1991. godine, na kraju mog boravka u SAD-u, u okviru studentske razmene, kada smo se vraćali kući iz San Franciska, i imali smo samo 2 dana za obilazak LA. S obzirom da smo svi bili stari bar po 21 godinu, jedan član grupe se žestoko opirao, odbijajući da "gubi vreme na detinjarije", ali pošto je bio nadglasan (u to vreme je demokratija bila veoma popularna stvar u studentskim krugovima), morao je da pođe sa nama, uz ogromne količine gunđanja i zanovetanja, posebno iritiran mojom ushićenošću i poletom.

Photo by merkat (Tomorrowland)

Bilo je veoma lako shvatiti da se približavamo okolini Diznilenda - sve privatne kuće su imale travnjake uređene u Dizni-stilu, sa ukrasnim grmovima pažljivo ošišanim u obliku Diznijevih junaka, dok su restorani i prodavnice imali imena po crtaćima, uz odgovarajući enterijer. Parking je bio jako sladak - parking mesta nisu bila obeležena onom odvratnom kombinacijom slova i brojeva, već su bila obeležena kombinacijama boja i Diznijevih likova, tako da i jedan trogodišnjak može da zapamti gde je parkiran auto (što je verovatno, posle cele one gungule u Diznilendu, često i presudno za pronalaženje auta).

Photo by Joe Penniston @flickr


Photo by merkat

Photo by mike 1630 @flickr

Pošto je bio kraj maja i radni dan, nije bilo gužvi i redova na šalterima za prodaju karata. Naš kolega je još uvek nezadovoljno mrmljao sebi u bradu, ljut što je morao da plati 30 Dolara za "Magični pasoš", ali kada je prošao glavnu kapiju i ugledao travnjak dobrodošlice sa cvećem koje je formiralo Mikijevu glavu, njegovo lice je naglo promenilo izraz i on se bukvalno istopio! Od tog mesta, pa na dalje, on je prvi trčao da uđe na vožnje (atrakcije) i čak je želeo da vidi atrakciju koja je očigledno bila namenjena onim najmlađim posetiocima (odlučili smo da mu udovoljimo, pa smo morali da se vozimo čamčićima i gledamo lutke kako pevaju "Small World").

Mainstreet kolaž by DisneyKrayzie @flickr



Onog trenutka kada uđeš u Main Street (Glavnu ulicu), čarolija te potpuno obuzme. Malene kuće koje prepoznaješ iz bajki u sebi kriju puno iznenađenja. U njima se mogu naći prodavnice sa poklonima i suvenirima, restorani i atrakcije kao što je Main Street Penny Arcade, gde se za 1 Cent mogu gledati stari Diznijevi crtaći (ja sam uživala u crtaću "Parobrod Vili") - ovo je jedina atrakcija koja se dodatno plaća (ali je to veoma simboličan iznos i deo je autentičnosti).





Photo by coconut wireless @flickr

Prva atrakcija u koju smo ušli je bila "Snežanine strašne avanture" i bila je zaista strašna za trogodišnjeg švrću koji je sedeo ispred mene i krio se kod mame svaki put kada se pojavi zla kraljica. Sledeća atrakcija je bila "Let Petra Pana" koja me jako obradovala (iako je uglavnom za manju decu) jer daje osećaj pravog leta iznad Londona.

Photo by coconut wireless @flickr Photo by Joe Penniston @flickr

Ostale atrakcije su bile "primerenije" za odrasle; u stvari, htela sam da kažem da mi nismo bili jedini odrasli bez dece koji su uživali u atrakcijama, ali s obzirom da smo bili skroz podetinjili, nije nam uopšte smetalo da idemo i na atrakcije koje su očito namenjene za mališane - dobro, na one na koje nas "merač visine" nije sprečio da uđemo. (Da razjasnim: sve te atrakcije imaju dovoljno velika sedišta u vozilima koja prevoze, jer ne možete pustiti malo dete samo ;o)))

U Adventure Land-u, smo se ukrcali na Jungle Cruise (krstarenje džunglom), i tada smo već toliko izgubili dodir sa realnošću, da smo stvarno naseli na očiglednu foru kad je naš "safari vodič" povikao: "Pazite! Nilski konj će nas isprskati!", svi smo se sagnuli i pokrivi glave - a vodič je umro od smeha (nije mogao da prestane da se smeje, zlotvor!).

Photo by Jeffrey and Rachel Vanneste @flickr
Dok smo stigli do Frontier Land-a, redovi su postali tako dugi, da smo provodili po 30-ak min čekajući za svaku atrakciju. U Fantasy Land-u, iako je bio radni dan, čekali smo 45 min u redu za rolerkoster Matterhorn, koji ide oko i kroz maketu planine, gde čak imate i blizak susret sa Bigfutom.
Photo by seattle maddog @flickr
Vožnja Splash Mountain deluje kao bezazlena zabava, sa sve raspevanim medama i vevericama, sve dok ne stignete do samog kraja, gde se vaš balvan odjednom strovali niz visoki i strmi vodopad. Ovde možete da završite dobrano mokri, pa je bolje sedeti na zadnjem sedištu.

Meni se najviše od svega svidela atrakcija Pirati sa Kariba (tada istoimeni film sa Džonijem Depom još nije postojao), gde su nas napali pirati i gde smo ponirali niz vodopade. Ukleta kuća (The Haunted Mansion) je sjajna, sa hologramskim projekcijama i forama koje su na momente mogu stvarno da isprepadaju, ali su pune duha ;o)

Photo by Joe Penniston @flickr Photo by Joe Penniston @flickr Photo by steve-stevens @flickr

Photo by steve-stevens @flickr

Kada smo stigli do Tomorrowland-a, već je došlo vreme za zatvaranje, pa smo uspeli da uđemo na samo jednu vožnju u podmornici. Bila sam zaista impresionirana načinom na koji su stvorili utisak da podmornica stvarno zaranja u dubinu, podizanjem pritiska u kabini i puštanjem mehurića ispred prozorčića podmornice, dok je "podmornica" sve vreme bila samo polovično ispod površine vode - kada sam pogledala kroz moj prozor na gore (šta mi je to trebalo?) slučajno sam ugledala stomak jedne patkice koja je plivala po bazenu.

Van letnje sezone radno vreme je kraće i mi, na žalost, nismo imali dovoljno vremena da posetimo sve atrakcije. Bili smo jako tužni kada smo shvatili da nećemo uspeti sve da vidimo, uprkost tome što se ceo dan nismo zaustavljali, čak ni da jedemo (jednostavno smo od svog uzbuđenja zaboravili da bi trebalo i da jedemo). Otrčali smo do gift-šopova koji su bili krcati posetiocima sa istim namerama kao i mi uspeli da kupimo tek nekoliko sitnica.

Otišli smo iz Diznilenda tužni što nismo uspeli da obiđemo sve atrakcije, ali srećni što smo imali priliku da budemo deo prave magije i ponovo osetimo kako je to biti dete.


Photo by OZinOH @flickr

Photo by Jeff Tabaco @flickr







OSTALE INFORMACIJE:

Jednodnevna ulaznica je u to vreme koštala 30 Dolara, što smatram više nego razumnom cenom, s obzirom da su sve vožnje i atrakcije besplatne. Da ni ne spominjem činjenicu da ćete se osećati kao da ste ušli u neki drugi svet, za koji ste mislili da postoji samo u vašoj mašti. Takođe postoje i trodnevne karte (sada znam i zašto), po povoljnijoj ceni, kao i ostali popusti, koje vredi proučiti - znajući da 1991. god, kada je bilo mnogo manje atrakcija nego danas, jedan dan jednostavno nije bio dovoljan da se sve obiđe. Ukoliko odsedate u Diznijevom hotelu, ulaz u Diznilend je besplatan.

Gift-šopovi su skupi (s obzirom da tamo nema falsifikata), kao i restorani, ali to uopšte nije iznenađujuće, jer ne plaćate samo hranu i uslugu, već i ambijent i atmosferu.

Photo by merkat (pogled iz Disney voza)

Snalaženje po Diznilendu je veoma lako i jednostavno, sa ili bez mape (koja se dobija uz ulaznicu), jer posvuda ima putokaza, koji vas vode u željenom pravcu. Mislim da je najbolje prvo se provozati Dizni vozom, kao što smo mi uradili, i pogledate ceo zabavni park, pre nego što donesete odluku o vašoj ruti.

Photo by merkat

I još jedna napomena: ma koliko se ovaj mač u kamenu mrdao, nećete ga izvući! ;o)))



Jedna je Via del Corso

Photo: Ludovico Cera @ flickr

Photo by: wsifrancis @ flickr
Podatak da je Via del Corso (Via del korzo, odnosno Ulica korzo) potpuno prava ulica, ne deluje posebno zanimljivo, ni neobično, ali, kada se uzme u obzir da se ona nalazi u starom delu Rima, to je čini jednom od najneobičnijih ulica u centru Rima. A evo i zašto: staro jezgro grada je građeno u specifičnoj formaciji (ili potpunom odsustvu urbanističkog plana?), spletu uličica zvanog "spina" (na italijanskom "kičma"), tako da nema dugih i pravih ulica. Kada se na sve to još doda i činjenica da je Via del Corso dugačka oko 1,5 km, postaje jasno zašto je to najpoznatija Rimska ulica.


Via del Corso počinje i završava se trgovima: na severu se nalazi Piazza del Popolo (Pjaca del popolo, odnosno Narodni trg), dok se na jugu nalazi Piazza Venezia (Pjaca Venecija, odnosno Venecijanski trg). Deo ulice na severu je pešačka zona, pa odatle i potiče njen naziv. Početkom 18. veka, zahvaljujući brojnim kafeima i restorančićima koji su bili duž korza, postala je centar intelektualnog, političkog i umetničkog života prestonice. Svoj današnji karakter je poprimila sredinom 19. veka, kada su se u nju smestili brojni butici, knjižare i novinarnice.
Photo by: Mirian @ flickr

Iako u samoj ulici nema ni jedna znamenitost, ona je bukvalno okružena brojnim atrakcijama: Panteon, Fontana di Trevi, Piazza di Spagna. Bez obzira na to, ona nije samo ulica za prolaz, već je i poznata kao šoping zona, jer je prepuna privlačnih radnji, koje su na moju veliku žalost, namenjene onima sa dubljim džepom. Ali, dobra vest je da luksuz radnji, a sa njima i cene, opadaju što se više odmičete od pešačke zone. Ipak, ukoliko niste bogati, moj savet je da šoping obavite na drugom mestu. Više puta sam prolazila ovom ulicom, ali ne zbog šopinga - moje omiljeno šoping mesto bilo je Via Nazionale (Via nacionale). Ta ulica je takođe prepuna radnji, ali onih koje su dostupne prosečnim građanima, tako da većina ljudi odlazi tamo u kupovinu. Naravno, daleko od toga da je kvalitet lošiji - prosto su lokacija i firmirani butici napravili razliku u ceni između ove dve šoping zone. Eh, moja omiljena ulica za šoping u Rimu - nekad bilo, sad se spominjalo :o(!

Photo by: StefZ @ flickr
No, da se vratimo, na Via del Corso - to je svakako ulica kojom treba prošetati, onako za svoju dušu, a ne samo u prolazu, između dve atrakcije. Postoji nešto magijski privlačno u njoj (ne mislim na firmirane butike), nešto što odražava dušu Rima, odnosno Rimljana. U pešačkoj zoni je nekako sve ono lepo što postoji u Italiji dovedeno do savršenstva - od šoljica za espresso u kafićima, do ulične rasvete i izloga. Kada se odlučite na šetnju ovom ulicom, trudite se da ne zalazite u sporedne uličice, jer često možete naleteti na razno-razne preprodavce, šanere i slične prevaranate, koji vam prodaju "original" po ceni i do 5 puta manjoj od one u radnjama (obično stanu iza ćoška butika koji u svom izlogu ima baš onaj proizvod koji oni nude, kako bi navlaka bila potpuna). Ne samo što ruže ceo doživljaj, već su i okruženi saučesnicima (koji obično dižu tenziju tako što tobože "drže stražu" i stalno požuruju nervoznim uzvicima), pa se često mogu videti unezvereni turisti, koji bukvalno pod pritiskom navalentnih prodavaca, ne znajući šta ih je snašlo, i u strahu da se ne pojavi policija, zajapureni kupuju neku glupost, ovaj, pardon, "original". Ako ste avanturista, ili fatalista, možete sesti u neki od kafića u pešačkoj zoni - tamo se nikad ne zna koliko može da vas košta piće ukoliko prethodno detaljno ne proverite cenovnik, a cene mogu biti i astronomske. Ipak se ovde plaća doživljaj i lokacija, a ne samo piće i usluga. Jer, jedna je Via del Corso.

(Ovo je moj autorski tekst, prenesen sa web portala trivago)